U Etnografskom muzeju u Zagrebu je od 29.11.2022. do 7.1.2023. održana je izložba „Kinč nije kič“ autorica stručne koncepcije, viših kustosica D. Križanec – Beganović i T. Rittig. Tea Rittig, kao članica Vorstanda Zajednice Nijemaca u Hrvatskoj – Zagreb je za Deutsches Wort objasnila kič, kinč ali i božićno drvce kao tradicije koje dolaze iz njemačkog govornog područja. Tema je zanimljiva, nadamo se da će Vas potaknuti na čitanje i istraživanje.
Izraz kič (der Kitsch) široke je upotrebe i etimologija mu je višeznačna, a točan nastanak nesiguran. Najstariji navod iz 1878. se veže uz satirički epigram Maxa Bernsteina, nastao kao reakcija na sliku Franza Adama „Bosnische berittene Insurgenten“, izloženu u Münchenu: (Bosnisch Getümmel! Bosnische Schimmel! – Bosnische Männer auf „itsch“ und „ritsch“! – Bosnische Berge! Bosnischer Himmel! alles echt bosnischer „Kitsch“!)
Izraz „kič“ je Max Bernstein smislio kao finu reakciju na sliku, budući da je epigramu trebala i rima. Minhenski trgovci umjetninama su preuzeli izraz i upotrebljavali ga za brzo izvedena djela po ukusu malograđanske publike, a zatim je postao sinonim za sve što je u književnom i umjetničkom stvaranju dopadljivo i što, prije svega, nostalgičnom crtom u doživljajnom smislu odgovara ukusu šire publike.
Koncept ukusa, izvučen iz brojnih teorija kiča, očit je u onome što ljudi stvaraju i što ljudi percipiraju, pri tome svaka kultura, zajednica i osoba ima kriterije onoga što je privlačno i lijepo.
Naša svakodnevica obilježena je označavanjem prijelaznih trenutaka tijekom godine koje prepoznajemo i slavimo kao blagdane. Pritom se dojam nepromjenjivosti stvara redovitim ponavljanjem kalendara svetkovina i običaja te njegovim prenošenjem s generacije na generaciju. Posebnu pažnju koju u blagdansko vrijeme pridajemo uređenju prostora, intimnog i vanjskog, potvrđuju brojne vrste i tipovi ukrašavanja ili kićenja oblikovani kroz vrijeme, podložni ukusu i modi.
U velikoj grupi zimskih običaja posebno se izdvajaju oni božićno-novogodišnji, sa svojim prepoznatljivim elementom kićenja zelenila i danas najistaknutijim simbolom proslave Božića – božićnim drvcem.
Božićno zelenilo i božićno drvce dvije su oblikom, porijeklom i značenjem različite pojave u tradicijskoj kulturi. Povijest ukrašavanja božićnoga drvca kompleksan je njemački običaj nastao preplitanjem elemenata tradicijske podloge i urbane, aristokratske i građanske tradicije, te protestantizma. Građanska tradicija njegovanja rituala obiteljskog druženja, u kojoj središte kućnog božićnog ugođaja čini okićeno drvce s mnoštvom darova, prihvaćena je i u Hrvatskoj. Proširila se aristokratskim i društvenim vezama iz Beča, centra Austro-Ugarske Monarhije vjerojatno krajem 19. stoljeća. Premda je bidermajersko kićenje drvca obilježeno jednostavnim ukrašavanjem jestivim ukrasima i igračkama, širenjem ponude gotovih ukrasa od raznih materijala i komercijalizacijom blagdanske atmosfere, bogato okićeno drvce postalo je simbol božićnih blagdana.
Tradicije zimskog ciklusa običaja oduvijek su obilježene elementom vegetacije. Povezanost zimskog solsticija i početka agrarne godine različite civilizacije slavile su kao prirodnu pojavu te povezivale s buđenjem prirode. Upravo je ukrašavanje zelenilom (svježe proklijalo žito, vriježe i grančice zelenila, okićena grana) u etnografskoj literaturi označeno kao jedno od važnijih obilježja božićnog perioda. Božićnom se zelenilu pridaje značenje pobjede mlade vegetacije nad zlim silama zime a božićnom drvcu značenje obiteljskog okupljanja. Prevladavanje kićenja božićnog drvca nad ukrašavanjem zelenih grana i grančica u hrvatskoj tradicijskoj kulturi smješta se u razdoblje između dva svjetska rata prošlog stoljeća.
Na području sjeverozapadne i središnje Hrvatske, ali i šire, primjerice, u Sloveniji i Austriji, nekoć je omiljen bio tradicijski ukras izrađen od zelenih grana poznat pod lokalnim nazivima kinč ili cimer. Obično se postavljao iznad stola ili u kutu sobe, pričvršćen o strop. Izrađivao se od prepletenih zimzelenih grana i drugog zelenila, grana jele, smreke ili bora, ali i bršljana, imele, borovice ili božikovine i slično te ukrašavao nakitom izrađenim od šarenog papira, najčešće ružama i lancima, jabukama božićnicama, pozlaćenim ili posrebrenim orasima, ukrasima izrađenim od slame, svilenim bombonima i keksima – istim onima koji su se koristili za ukrašavanje božićnog drvca.
Kinč je i lokalni naziv za sav kod kuće izrađen, uglavnom papirnati tradicijski nakit. Umijeće njegove izrade do danas se njeguje, posebno na području sjeverozapadne i središnje Hrvatske, te je upisano na Listu nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske. Oblikovanjem papira u cvjetne glavice različitih oblika i boja izrađuju se ružice, vijenci od papirnatih cvjetova i buketići, ukrasni lanci i lusteri. Papir kao materijal za izradu ukrasa kod kuće omiljen je i danas, kada je ponuda različitih vrsta znatno veća te, uz druge suvremene materijale, otvara mogućnosti za nove interpretacije i prezentacije ovog umijeća.
Bez obzira na raširenost upotrebe pojma kiča, malo tko će znati otprve odgovoriti što je on zapravo. Taj termin nema dugu povijest, niti je vrijednost sam po sebi, ali je sveprisutan. Kinč nije kič, spretna je igra riječi koja provocira kako se o ukusima ipak raspravlja.